Znanstvena okupljanja su neophodna
Davne 1980. godine održao se deveti svjetski kongres estetike Međunarodnog saveza za estetiku (International Association for Aesthetics) u Dubrovniku. Milan Damnjanović, podpredsjednik saveza i domaći organizator kongresa, bio je skloniji kaotičnoj improvizaciji pa je zvanično najavljeno pojavljivanje referata ustuknulo pred spontanim okupljanjem kavanama diljem Dubrovnika. Bilo nas je tamo puno mladih doktorskih studenata iz Jugoslavije kojima je bilo iznošenje referata pred praznim dvoranama u vreme za koje se nije znalo unaprijed manje značajno od međusobnog druženja uz prisustvo velikih imena svjetske estetske scene. Za ono vreme indikativno je bilo i odsustvo domaćih estetičara iz kruga Praxisa, pa i nekih od stranih gostiju koji su bojkotirali takve događaje zbog ukidanja revije i represije intelektualaca u Jugoslaviji. U tim međunarodnim „kavanskim razgovorima“ počela je svoj put zamisao da treba savez osvježiti i preuzeti njegovo vođenje od ostarjelih umirovljenih profesora, pa i tiha pomisao da bi jednom mogli i u Ljubljani da primimo takav kongres i organiziramo ga kako priliči i znanosti i kavani, što se obistinilo osamnaest godina kasnije na četrnaestom kongresu u Ljubljani.
Spominjanje dubrovačkog davnog iskustva nije namijenjeno nostalgiji za minulim vremenima nego pitanju šta i kako sada sa međunarodnim znanstvenim sastancima, skupovima, konferencijama i kongresima koji su skoro da nestali odnosno preselili se u virtualne prostore. To, govoreći iz iskustva u Sloveniji, donosi ozbiljnu opasnost da djelatnost koja omogućava „kavanske razgovore“ i stvaranje međunarodnih osobnih veza promjeni svoj karakter i potpunim prelaženjem u virtualnost održi na životu samo skupljanje bodova.
Nije se erozija znanstvenog okupljanja, naime, desila tek sa pandemijom. Prva je velika promjena bila kada su univerziteti, pa i drugi potencijalni organizatori znanstvenu djelatnost počeli shvaćati i sprovoditi sa željom po sticanju financijske dobiti. To se osjetilo na pragu milenijuma uz Bolonjsku reformu i pretvaranje univerziteta u dobitno usmjereno poduzeće. Gotovo je bilo sa ugodnim cijenama prisustvovanja, gotovo sa dodatnim gostoprimstvima u vidu izleta i ugošćivanja, gotovo sa besplatnim davanjem akademskih prostorija na raspolaganje. Proračuni znanstvenih događaja, osobni i organizatorski, počeli su da se penju, i to upravo u vreme kada je država prestajala da nudi podršku održavanju znanstvenih skupova.
U osamdesetim godinama prošlog vijeka mogla se dobiti izdašna državna pomoć za organiziranje skupova pa čak i za kasnije nedostižno sufinanciranje putnih troškova stranih gostiju ili plaćanja ugostiteljskih računa. Devedesetih godina novoosnovana i osamostaljena Republika Slovenija davala je sredstva za svoju afirmaciju u svjetskom znanstvenom svijetu, iako nije bila tako izdašne ruke kao njezina prethodnica. Ekonomska kriza, pa i prelazak na razumijevanje univerziteta ne više kao obrazovne ustanove nego kao profitne gospodarske tvrtke promijenili su odnos. Od znanstvenih skupova se od tada očekuje da pokriju troškove bez državne pomoći ili besplatnog korištenja univerzitetske infrastrukture (iako je ona već jednom pokrivena državnim financiranjem), i donesu i višak koji univerzitet može koristiti kao novac zarađen na tržištu. Država to i ne smatra dijelom znanosti nego to zove kongresnim turizmom.
Epidemija je uništila znanstvene skupove koji su prešli, onoliko koliko ih još ima, na zumiranje u virtualnom okruženju. Nove generacije mlađih znanstvenika i znanstvenica jedva da imaju priliku stvoriti prisne osobne međunarodne veze izvan šturih i čisto funkcionalnih okvira i uvjeta. Većim djelom obuhvaćeni prekarijatom oni ne mogu sami da ulažu u vlastite kontakte, pa je najviše čemu se mogu nadati ugodan postdok. Ali to nije isto kao redovno svraćanje na međunarodne skupove gdje se susrećete sa ljudima iz vlastitog područja interesiranja godinu za godinom, dajući jedan drugome do znanja čime se trenutačno bavite, uz razmjenu mišljenja, pogleda, razumijevanja i iskustava sa svih strana znanstvenog i ličnog života, da bi kroz nekoliko zajednički provedenih dana godišnje, dakle sve skupa par mjeseci tokom cjelokupnog radnog vijeka ispleli prisne veze, povjerenje i posljedično saradnju koja rađa različite projekte.
Tu je circulus vitiosus: da bi došli do dobrih međunarodnih projekata morate poznavati potencijalne suradnike, a da bi poznavali potencijalne suradnike morate imati sredstva za skupove koje možete trenutačno dobiti samo ako ste već uključeni u međunarodne projekte. Jedna od posljedica jeste da stariji nosioci koji ispunjavaju uvjete za vođenje projekata imaju sve veću moć, dok mlađi u svemu, pa i u odlaženju na skupove zavise od njihove dobre volje.
Podrška znanstvenim skupovima, posebno onima koji ne dobivaju potporu velikih kompanija i raskošnih europskih veleprojekata, dakle u društvenim i posebno humanističkim znanostima, jeste nešto što Slovenija više ne radi, ali će morati pokrenuti ako želi osim znanstvenog turizma potpomoći stvaranju međunarodnih mreža i kontakata. Na kraju krajeva, i posjedovanje informacija koje nudi AcademLink mogao bi kao posljedicu imati i povezivanje koje rezultira i susretima uživo – posebno za studentice i studente, za mlađe znanstvenike i znanstvenice.
red. prof. dr. Lev Kreft, Filozofski fakultet, Univerzitet u Ljubljani
